„Oduvijek mi je bila namjera da zvijezda romana bude složen, zahtjevan lik, pa sam na početku odabrao Izzy. No, zanimljivo je koliko su me puta tijekom intervjua pitali: „Kako si stvorio ovaj lik?“ A ja bih odgovorio: „Želio sam da u središtu knjige bude snažna, izazovna žena.“ Na to bi ljudi odmah rekli: „Da, znam, obožavam Colette!“ – ali ja nisam mislio na nju!

Na neki način, Colette je neprimjetno preuzela glavnu ulogu, i to ne zato što je to bila moja namjera, već zato što u sebi nosi neku neodoljivu privlačnost. Čitatelje instinktivno privlači njezina energija, možda zato što u njoj postoji određena nevinost. Ona je naivna, ali ne na način koji bi sugerirao slabost – naprotiv, ispunjena je ljubavlju, nadom i glamurom, a tko ne voli glamur?“ – Alan Murrin u intervjuu za nb. Magazine

A tko ne voli glamur? Taj sjaj, tu prividnu lakoću postojanja, onu mističnu auru koju imaju ljudi koji djeluju kao da ih život nikada nije iznevjerio? Možda je upravo to ono što čitatelje veže uz Colette, taj spoj ranjivosti i sjaja, naivnosti i magnetizma, zbog kojeg je nemoguće ostati ravnodušan prema njoj.

„Ponekad se dogodi baš taj trenutak. Među svim rukopisima, akcijskim trilerima, kriminalističkim romanima i modernim dramama nađe se knjiga koja nudi nešto sasvim drukčije i posebno. Elegantan tekst koji se čitatelju obraća izravno. Knjiga zbog koje ćete se smiješiti, iskustvo čitanja koje će s vama i – ostati“, riječi su kojima je čitateljima prvi put predstavljen roman Agathe danske spisateljice Anne Cathrine Bomann. Roman o boljem upoznavanju sebe kroz susrete s drugima ubrzo je postao zvijezda i na međunarodnoj sceni te je preveden na trideset jezika.

„Sve je počelo jednog dana kad sam ugledao neki sredovječan par kako sjedi unutra za jednim od malenih stolova. Iz nekog razloga zastao sam nasred ulice i zagledao se u njih baš u trenutku kad je ona podigla ruku da ga pomiluje po obrazu. Nagnuo se prema njezinoj ruci, a ja sam osjećao kao da sjedim ondje i ćutim kako se toplina širi iz jedne osobe u drugu i nemoguće je razlikovati tko je tko.“

Anne Cathrine Bomann, Agathe

"Ali znala je da ga toga časa voli. I da će ga vjerojatno i sutra voljeti. I možda je to dovoljno. Možda ne treba ni u što biti sigurna. Možda je ljudsko srce jednostavno takvo, zbrkano, i sva romantika duboko nesigurna, a budućnost neizvjesna, i to je u redu. Možda je prava ljubav upravo to: prihvaćanje kaotičnih događaja. I možda su jedine priče koje imaju jasne i sigurne zaključke laži, bajke i teorije zavjere. Možda je istina ono što je dr. Sanborne rekao: sigurnost je samo priča koju um stvara kako bi se obranio od boli življenja. Što bi, gotovo po definiciji, značilo da je sigurnost način izbjegavanja života. Možeš odabrati biti siguran ili biti živ.

A jedino u što je ona bila sigurna jest: da između nas i svijeta stoji milijun priča, i ako ne znamo koja je od njih istinita, možemo barem isprobati one koje su najhu­manije, najplemenitije, najljepše, najtoplije." - Nathan Hill, Wellness 

„Želim da znate njezino ime. Želim da svojim prijateljima kažete za nju. Želim da svijet pamti da su sitnice, počinjene iz ljubavi, jednako važne kao i stvari koje pune novinske stupce i povijesne knjige.“ – Ariel Lawhon

„Vodim dnevnik jer uživam u tome, ali i zato što mi je to posao. Jedna od dužnosti moje profesije. Kao primalja i vidarica svjedočim detaljima privatnog života svojih susjeda, njihovim strahovima i tajnama, pa ih – kada je to primjereno – bilježim kako ne bi postali žrtvom zaborava. Sjećanje je podlac koji zna izobličiti i izokrenuti stvari. Ali tinta predaje papiru istinu lišenu emocije, koju je poslije lako čitati bez pristranosti. Baš zato, smatram, nema mnogo žena kojima je darovano umijeće pisanja i čitanja. Sam Bog zna što bi sve mogle postići obdarene moćima papira i tinte. Nisam Bog – niti žudim to postati – ali znajući mnogo toga što se zbiva iza zatvorenih vrata ovog gradića, poprilično dobro umijem procijeniti koje je tajne uputno zabilježiti i poslije obznaniti u slučaju da se više žena prihvati pera. Prilično sam sigurna da ću jutrošnje događaje morati zadržati u sjećanju, pa posegnem za perom i tintom.

Dnevnik je otvoren na jučerašnjem zapisu. Vjerna običaju, započela sam s vremenskim prilikama, no ostavila sam prazninu kako bih poslije mogla zabilježiti ono bitno:

Srijeda, 25. studenog – Vedro i hladno. Led se kovitla rijekom.“ – Ariel Lawhon, Ledom okovana

„Ovo nije priča koja otkriva sve jer dijelove onoga o čemu vam pripovijedam ni sama ne znam. Nudim vam i šupljine – prostore za koje znam da nisu prazni, no ne vidim što se u njima nalazi. Poput bjelina između strofa pjesme: što li je u njima neizgovoreno, nenapisano? Kako iščitavamo te tišine? Knjiga koju držite u rukama bila je mnogo drugih knjiga prije nego što je postala ova. Ugniježđene unutar ove verzije su i druge: primjerice ona koju sam započela duboko uronjena u vlastitu tugu tipkajući je u mobitel tijekom besanih noći u krevetu; ona koju sam naškrabala plamteći od bijesa. U ovoj knjizi nazret ćete djeliće tih drugih knjiga. Zašto? Zato što nastojim doći do istine, a to ne mogu ako ne sagledam cjelinu, čak i one dijelove koje ne želim gledati. Njih možda pogotovo. Morala sam zakoračiti u – i kroz – tamu da bih pronašla ljepotu.

Kao spisateljica nikad nisam napisala umotrov niti bih to htjela. Knjigu koju držite u rukama ne pogoni gnjev, nego znatiželja i želja za razumijevanjem. („S fenjerom u ruci zaputih se u potragu za sobom.“) Ovu knjigu pogone pitanja, od kojih na mnoga odgovora nema, pa njihovo gorivo nikad ne prestaje izgarati.“ – Maggie Smith, Ti možeš učiniti ovaj svijet prekrasnim

Fotografija: Devon Albeit

„Draga moja, svijet u kojemu mi živimo ne pruža mnogo sigurnosti. Mi živimo u svijetu eksponencijalnog kaosa, u doba kad se čini da što više znamo, to manje razumijemo, kad je pomodno svakom ponašanju pripisivati skrivene nesvjesne pobude, pa se stoga pitamo jesu li naše najdublje misli i osjećaji uopće naši. Možda su tvoje misli i osjećaji iskreni i istiniti, a možda su ti samo urođeni evolucijom ili uprogramirani odrastanjem u patrijarhatu ili društveno nametnuti životom u određenoj rasi i staležu ili usađeni brojnim načinima na koje su te roditelji zaribali, ili te je možda zavela propaganda, ili su te ponukali algoritmi, ili možda nesvjesno signaliziraš vlastite moralne vrline pred pripadnicima svoga plemena, ili si se možda rodila s određenim mozgom i njegovim određenim kemijskim osobitostima, ili je možda u pitanju sve to istovremeno – tko bi to znao? Svi mi sumnjamo da odozdo vreba nešto veliko, nevidljivo, pa stalno tražimo neko još dublje značenje..“ – Nathan Hill, Wellness